Brojke ne lažu
U većini evropskih zemalja zastupljenost osoba ženskog pola opada kako se povećava stepen obrazovanja i položaj u karijeri
Sandra Marković-Müller, PhD

O problemu malog broja žena u nauci se u poslednjih nekoliko godina intenzivno diskutuje kako u brojnim člancima vodećih naučnih časopisa, tako i na seminarima i radionicama u okviru različitih programa doktorskih i postdoktorskih studija na mnogim evropskim univerzitetima. Najčešće se barata brojkama koje pokazuju da u većini evropskih zemalja zastupljenost osoba ženskog pola opada kako se povećava stepen obrazovanja i položaj u karijeri.
Ukratko, na osnovnim studijama postoji jednaka zastupljenost devojaka i momaka, a zatim tokom sledećih stupnjeva obrazovanja i naučničke karijere procenat žena opada da bi se konačno u vodećim strukturama nauke (univerzitetski profesori, dekani, vođe istraživačkih grupa i direktori institiuta) našlo svega 10 do 20 odsto žena. Ovaj problem, označen kao “leaky pipeline”, prepoznat je na mnogim univerzitetima i sve se više insistira na njegovom rešavanju.
Koja su moguća rešenja, ili još važnije, koji su razlozi za ovakve činjenice? Koje su razlike između muškaraca i žena koji se bave naukom? Da li se žene bave istraživanjem na drugačiji način od muškaraca? Da li žene drugačije procenjuju uspeh? Kako žene naučnice vide same sebe i kako ih vide drugi? Kako porodica i posao utiču jedno na drugo kod naučnika oba pola? Navedena i još mnoga druga pitanja važe i za druga zanimanja i zahtevaju detaljnu analizu i objašnjenja od strane psihologa i socijalnih radnika. Mi smo ovom temom najpre želeli da probudimo interesovanje za ovaj problem kod mladih naučnica i naučnika u Srbiji i širom sveta, i prikupimo par ličnih stavova i informacija o situaciji u pojedinim zemljama.
